Harun Yahya

Historija je puna primjera da je islam bio sposoban riješiti nacionalne razlike

ZAŠTO JE NUŽNA ISLAMSKA

ISLAMSKA UNIJA?

545067 473507369333448 100000225669417 2055468 1800256126 n

Mnogi savremeni filozofi misle da je budućnost

islamskog svijeta u direktnoj

vezi sa svjetskim mirom i sigurnošću,

jer je ta buduća islamska unija moguća

ozbiljna sila. Približno . čovječanstva

slijedi islam. Zemlje gdje muslimani

žive sadrže bogate prirodne resurse, a

cijelo to područje ima ogromnu stratešku važnost. Sve do

Drugog svjetskog rata većina muslimanskih zemalja bile su

evropske kolonije. Neke od tih zemalja morale su pokrenuti

oslobodilačke ratove kako bi stekle nezavisnost. Ova situacija

promijenila je izgled islamske geografije. Ipak, prava promjena

desila se nakon okončanja hladnog rata. Do tada, pojam

islamski svijet obuhvaćao je zemlje Afrike, Bliskog Istoka

i Azije, dok je danas taj pojam postao element euroazijskih

odnosa s Albanijom i Bosnom i Hercegovinom, na zapadu,

te Čečenijom, Tadžikistanom, Kirgistanom i Kazahstanom,

na istoku. Osamdesetih godina Turska je bila jedina muslimanska

zemlja koja je bila članica Evropske organizacije za

sigurnost i saradnju (OSCE), dok je to danas 9 zemalja s muslimanskim

življem: Albanija, Azerbejdžan, Bosna i Hercegovina,

Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turska, Turkmenistan

i Uzbekistan.

Ovakve su promjene u raspodjeli stanovništva u islamskom

svijetu imale utjecaja na pojam „Islamska geografija.“

Sve do početka XX stoljeća, muslimani su najvećim dijelom

živjeli na muslimanskom tlu pod islamskom vlašću,

osim za vrijeme kratkoročnih okupacija. Od početka XX

stoljeća do današnjih dana, muslimani su se useljavali ili u

Evropu ili u Sjevernu Ameriku, shodno ličnom izboru, gdje

postaju značajne manjinske zajednice. Islam je trenutno

najbrže rastuća vjera u navedenim regijama. Ovo povećanje

broja muslimana omogućilo im je prostor za aktivniju ulogu

u Zapadnom društvu i politici.

Stoga, pojam „islamska geografija“ se ne odnosi samo na

muslimanske manjine, niti samo na većinske muslimanske

zemlje, nego podrazumijeva mnogo veće područje. Od Kavkaza

- na sjeveru, do Tanzanije - na jugu, te od Maroka - na

zapadu, do otoka Fidžija - na istoku, islamski svijet se proteže

preko ogromnog područja i pokriva zemlje koje su dale uspon

najvećim civilizacijama u historiji. Geopolitičke, kulturne

i geoekonomski kvaliteti ove regije stavljaju je na dnevni red

međunarodnih odnosa i svjetske politike do dan danas.

Raskrsnice i pravci svjetske trgovine smještene su u ovom

području. Uzimajući u obzir da se morski kanali i prolazi koji

spajaju Crno i Sredozemno more, Mediteransko more i Persijski

zaljev te Persijski zaljev s Indijskim okeanom nalaze pod

muslimanskom kontrolom, važnost islamskog svijeta, u smislu

svjetske globalne ravnoteže, postaje razumljivija. Povrh

toga, najbogatija svjetska područja, u smislu strateški važnih

resursa kao što su nafta i zemni plin, nalaze se u muslimanskim

zemljama. Osmišljena upotreba ovih resursa predstavlja

stratešku priliku za islamski svijet kako bi povećao utjecaj

na svjetsku politiku.

Trenutno stanje jasno nagovještava da će muslimani utjecati

na razvoj XX stoljeća na ovaj ili onaj način. Međutim, jedino

što je bitno u svemu ovome jeste da sav taj utjecaj mora

biti usmjeren ka dobrobiti islamskog svijeta i čovječanstva

u cjelini. Prva stvar koja nam pada na um, u kontekstu ove

teme, jeste pitanje: da li je islamski svijet sposoban odigrati

takvu ulogu, ako sagledamo njegovo današnje stanje? Bez

sumnje, muslimani imaju neophodnu sposobnost i samosvjesnost

kako bi sproveli ovu odgovornost i dužnost u djelo.

Međutim, gledajući na muslimanske narode danas mogu se

primijetiti mnogi problemi, među kojima su: nedostatak demokratije,

nesposobnost održavanja koraka sa tehnološkim

napretkom i nerazvijena ekonomija. Islamski svijet, koji se

sprema zauzeti aktivnu ulogu u svjetskoj politici, mora prvo

riješiti ove i slične probleme.

Nejedinstvo i rascjepkanost islamskog svijeta još je hitniji

problem, i od životne je važnosti, te mora biti riješen. Činjenica

da muslimani nisu bili sposobni uspostaviti utjecajnu i

aktivnu islamsku uniju jeste glavni faktor doprinosa mnogim

današnjim “bolestima“ muslimanskog društva.

Kad bi snažna islamska unija bila uspostavljena, ovakvi se

problemi ne bi pojavljivali ili bi bili rješavani brže nego što je

to danas slučaj.

Činjenica da različitosti koje su prisutne u islamskom svijetu,

a glavni je razlog postojanje drugačijih škola islamske

misli - mezheba, nisu sporno pitanje u smislu uspostavljanja

islamske unije. Također, u smislu prethodnog, islamsko ujedinjenje

ne znači uspostavljanje identičnog načina prakticiranja

islama - jednog mezheba ili jedne sistematike. Bolje

rečeno, različitosti moraju biti ujedinjene pod okriljem vjere i

na bazi međusobne tolerancije i solidarnosti. Različitosti mišljenja,

prakticiranja vjere ili pogleda na svijet uobičajene su

i zajedničke svim društvima. Islamska moralnost zahtijeva od

muslimana da nikad na zaborave da su svi oni braća i sestre,

bez obzira na međusobne razlike. Svi su muslimani braća i sestre

bez obzira koje su boje kože, kojim jezikom govore, koje

su nacije ili kojoj školi učenja islama (mezheba) pripadaju.

Stoga, ove različitosti moraju biti cijenjene kao izvorišta bogatstva

u različitosti, umjesto izvora mogućeg sukoba i podjele.

Takav pogrešan pogled, o razlikama kao izvoru sukoba,

samo odvlači pažnju i snagu onima koji se trebaju pozabaviti

stvarnim problemima i zadacima, odlažući time hitno potrebnu

i jako važnu akciju zaštite islama i muslimana.

Sljedeća će se poglavlja više ticati potrebe za islamskom

unijom i toga šta bi ona značila za cijeli svijet s ekonomskog,

sociološkog i političkog gledišta. Međutim, prvo moramo

istražiti uzroke procesa koji razjedinjuju islamski svijet, te

kako se ovaj proces može obrnuti, ujedinjujući muslimanske

zemlje i narode.

Uzroci nejedinstva

Islamski svijet se počeo rasipati početkom XX stoljeća. Sve

do tada, muslimani različitih uvjerenja, boje kože i jezika, živjeli

su u međusobnom skladu i sigurnosti, pod islamskom

vladavinom i bili su moćni.

images

Jedan od najdestruktivnijih i rušilačkih pokreta XIX stoljeća,

radikalni nacionalizam imao je snažan udar na islamski

svijet, pa su neki muslimani pali pod utjecaj zapadnjačke

ideologije koja im je bila nametana. Slabljenjem i rušenjem

Osmanskog carstva, ogromnu većinu muslimanskih zemalja

kolonizirale su Evropa i Sovjetski Savez. Prije nego su se kolonijalisti

povukli, nakon desetljeća, uspostavili su dotad nepostojeće

umjetne granice, formirajući mnoge nove zemlje.

Kad su te granice ukombinirane s radikalnim nacionalizmom

stanovništva, regija je prerasla u živo blato. Nacionalne razlike

su postale izvori sukoba, a muslimani različitih nacionalnosti,

koji su donedavno živjeli na istoj zemlji, odjednom

su se našli u situaciji da žive na različitim stranama umjetno

postavljenih granica. Ubrzo nakon toga, ove umjetne nacije

su počele međusobne razmirice oko granica i drugih sličnih

pitanja, a osjećaji neprijateljstva su povećani. Neki od ovih

sporova čak su prerasli u prave okrutne ratove, kao što je bilo

u slučaju iransko-iračkog rata. Stogodišnje razdoblje nestabilnosti

je počelo.

Čovjekova ljubav prema vlastitoj naciji, prema ljudima

uopće i prema nezavisnosti, ispravan je i častan osjećaj. Međutim,

nacionalizam postaje netolerantan kad se ljubav pretvara

u fanatizam (zaluđenost). Ukoliko neko osjeća neprijateljstvo

prema drugim narodima bez ikakvog razloga, on

će, u korist vlastite zemlje, uskraćivati prava drugih naroda

ili ljudi. Kao posljedica toga desi se da će jedna zemlja nastojati

oduzeti ili opljačkati područja druge zemlje, i zbog toga

će postati nepodnošljiva. Također, ukoliko ljudi preusmjere

svoju ljubav prema vlastitom narodu u vrstu rasizma, tvrdeći

da su genetski nadmoćniji, razvit će potpuno neprihvatljive

ideje. Kao što je prelaženje nacionalizma u rasističku ideologiju

pogrešno, isto je tako pogrešno i dopuštanje da odbojnost

tog nacionalizma prema nečemu vlada zauvijek unutar

njega samog.

Dobar prikaz prethodnog, poznat kao „bijes fanatika” (zaluđenih),

otkriva da je ovakvo shvatanje odnosa shvatanje iz

neznanja. Islamsko objašnjenje ovog pojma neznanja jeste

da je to pojam koji opisuje ljude ili društva koja su se udaljila

od istinske vjere, kao što to Kur´an jasno govori:

Kad su nevjernici punili svoja srca žarom, žarom paganskim,

Allah je spustio smirenost Svoju na Poslanika Svoga i

na vjernike i obavezao ih da ispunjavaju ono zbog čega će

postati pravi vjernici - a oni i jesu najpreči i najdostojniji za

to - a Allah sve zna. (El-Feth, 26)

Ovaj ajet prvobitno govori upravo o prethodno navedenom

„fanatičnom (zaluđenom) bijesu“, dok nam još govori

i o tome kako je Bog vjernicima dao smirenost. Ograničen

um ljudi koji postanu ljuti, napadni i bez ljubavi prema vlastitom

narodu, suprotan je islamskoj moralnosti. Nacionalizam,

koji se razvio u materijalističkoj Evropi u XIX stoljeću, bio je

napadan i radikalan. Nažalost, ovakva vrsta nacionalizma nametana

je islamskom svijetu i mnogim drugim zemljama, a

prouzrocirala je jedino sukobe i političku nestabilnost.

Suprotno islamskoj moralnosti jeste i to da se ljudi razlikuju

po boji kože ili da nacionalne razlike budu uzroci sukoba.

Naš Gospodar u jednom kur´anskom ajetu kaže:

O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i

na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji

kod Allaha jeste onaj koji Ga se najviše boji; Allah,

uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa. (El-Hudžurat, 13)

Bog, također, otkriva da su nacionalne razlike i razlike po

boji kože neki od Njegovih znakova. Ove razlike ne smiju biti

izvori sukoba i neprijateljstava, nego su različitosti izvori boPANBOŠNJAK

Broj 3 39

Tri zapovjedi i tri zabrane

Smatra se da je ovaj ajet temelj platforme organizacije

islamskog društva. Njega je primjenio Omer ibn Abdul Aziz

i za svega tri godine izgradio, po mnogima, ”savršenu”

islamsku državu.

Allah zahtijeva da se svačije pravo

poštuje, dobro čini, i da se bližnjima

udjeljuje, i razvrat i sve što je odvratno

i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On

vas savjetuje. (Kur’an)

gatstva:

... i jedan od dokaza Njegovih jeste to što za vas, od vrste

vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja

ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju...

(Er-Rum, 21)

Historija je puna primjera da je islam bio sposoban riješiti

nacionalne razlike. Naš poslanik Muhammed, Allah ga blagoslovio

i podaro mu mir, upozorio je svoje ashabe (bliske prijatelje)

da izbjegavaju plemenske sukobe ili sukobe zbog boje

kože, da izbjegavaju podjele ljudi prema rasi, spolu, jeziku

kojim govore ili porodičnoj pripadnosti, kao i da ne razlikuju

ljude prema materijalnim mogućnostima.

U svojoj Oproštajnoj hutbi, on je objavio:

O ljudi! Zaista, vi imate jednog Gospodara i vi imate jednog

oca. Svi vi pripadate potomstvu Ademovom, a Adem je stvoren

od zemlje. Arap nema prednost nad nearapom, a niti nearap nad

Arapom; ni bijelac nad crncem nema prednost, a niti crnac nad

bijelcem, osim po pobožnosti. Zaista, najplemenitiji među vama

jeste onaj koji je najpobožniji. (Sahihul-Buhari)

Neprekidnim vojnim pobjedama za vrijeme poslanika Muhammeda,

Allah ga blagoslovio i podario mu mir, i Četverice

pravednih halifa, granice islamskog svijeta su izuzetno puno

proširene, a mnogi narodi su bili ujedinjeni pod zastavom islama.

Bliski Istok, sve do tada, bio je pun plemenskih ratova nepopustljivih

krvavih feuda, a onda je našao svoj mir, dok su svi

međuarapski plemenski ratovi prekinuti s drugim nearapskim

narodima. Česti ratovi među kršćanskim sektama riješeni su

mirno, a plemena, koja su bila međusobni smrtni neprijatelji,

naučila su poštovati prava jedni drugih, a živjeli su pod islamskom

zastavom.

images_2

Muslimani današnjice moraju uzeti pouku iz ovih činjenica.

Muđusobni odnos muslimana mora biti izgrađivan samo na

principima vjere i dobrog odgoja, a ne na osnovu rase, nacionalnog

porijekla, jezika kojim govore, materijalnog bogatstva

ili položaja u društvu. Ljubav među iskrenim vjernicima razvija

se kroz njihovo strahopoštovanje prema Bogu, svjesnost o

Njemu, istinsku ljubav prema Njemu, dobra djela i lijepo ponašanje.

Ukoliko se ljudi opredijele ići Božijom stazom, slijedeći

je u svim svojim poslovima i ponašanju, čineći dobro, u nadi

da će zaslužiti Božije zadovoljstvo i milost, svi drugi vjernici

će ih voljeti i poštovati. Kao plod toga bit će potpuno nebitna

njihova boja kože, porijeklo ili materijalni položaj, i time će

nestati prepreke koje postoje spram iskazivanja ljubavi drugih

ljudi prema njima. Isti uvjeti moraju biti tačni i ostvarivi za odnose

među muslimanskim narodima, koji se moraju zasnovati

na kur´anskoj poruci, u smislu da su muslimani jedni drugima

međusobni pomagači i zaštitnici.

Glavni uzroci današnje podijeljenosti islamskog svijeta su:

nedostatak svjesnosti da muslimani trebaju biti međusobni

pomagači i zaštitnici jedni drugima, zanemarivanje islamskog

morala te utjecaj nevjerničkih, ateističkih ideologija i pokreta.

Neki mislioci su bili zavedeni raznim evropskim filozofijama i

ideologijama, koje su bile pune pogrešnih ideja i ciljeva, a oni

su vjerovali da će njihovo predstavljanje u islamskom svijetu

pomoći njegov napredak. Posljedice, prouzrocirane ovom historijskom

greškom, vidljive su do današnjih dana. Umjesto

pravde, pobožnosti, samilosti, tolerancije (trpeljivosti), slobode

misli i naprednog razmišljanja, donesenih kroz kur´anske

vrijednosti, utemeljene su lažne filozofije i ideologije koje su

zamijenile red i slogu islamskog svijeta za nered i razjedinjenje.

U nekim se zemljama desilo da su se načini protivljenja

kur´anskim vrijednostima razvili do tog stepena da su te zemlje

utonule u potpuni nered. Dakle, to je samo dovelo do

nastanka nasilničkih sistema vladavine koji su mučili svoje narode.

Kod odabira nove strategije važno je da se uzme pouka iz

prethodno počinjenih grešaka i tako nauči da se mora biti na

oprezu, jer će sigurno tobožnji pomagači nastojati zavesti muslimane

davanjem pogrešnih ili loših prijedloga. Historija jasno

pokazuje da se islamski svijet može ponovno uzdići samo ako

se vrati svojim osnovnim ciljevima i vrijednostima. A najvažniji

ciljevi su muslimansko jedinstvo i suosjećajnost.

Primjer iz historije: islamska unija

Salahuddina Ejjubija

Ponašanje islamskog svijeta spram krstaša važan je primjer

u odnosu na pitanje o potrebi islamske unije. Kada su vojske

u Prvom krstaškom ratu došle do Bliskog Istoka, muslimani su

bili podijeljeni na razne grupacije, tvrdeći se oko raznih pitanja,

dokazujući samo svoje razloge. Ova ih je razjedinjenost

spriječila da pruže uspješan otpor, pa su tako barbarski evropski

osvajači bili u mogućnosti uspostaviti carstvo oko Jerusalema,

nakon što su izvršili pokolj nad domaćim stanovništvom.

Međutim, desetljećima poslije toga, muslimanski je vojskovođa

Salahuddin ujedinio različite muslimanske grupacije pod

svoje vođstvo, te je porazio osvajače.

Uzevši sve ovo u obzir, poraz krstaša se nije desio preko

noći. Salahuddin nije samo ujedinio muslimane pod jednu zastavu,

nego je isto tako započeo naučnu i moralnu izgradnju.

U enciklopediji Britanika se kaže:

„Ključni princip Salahuddinove politike je bio ohrabrivanje, porast

i omasovljenje muslimanskih vjerskih ustanova. On je otvorio

vrata svojih palata naučnicima i vjerskim vođama, kako bi ih podržao

u njihovom radu. Otvarao je obrazovne ustanove i džamije,

kako bi služile svojoj namjeni te im stavio u zadatak pisanje prosvjetljujućih

djela...Potpunu obnovu moralnih načela, koja su bila

sastavni dio njegovog života, pokušao je ponovno uspostaviti u

svojoj zemlji, kao onu istu predanost i ushićenje koje su se dokazale

izuzetno vrijednima za prve generacije muslimana, pet stoljeća

prije, kada su osvojili polovinu dotad poznatog svijeta.“

Kad je ova moralna, naučna i vjerska obnova bila sjedinjena

s političkim jedinstvom, islamska civilizacija se još jednom uzdigla

do vrhunca. Salahuddin, predvodeći ujedinjenu islamsku

vojsku, uništio je i demoralisao krstaše u Hetinskoj bici, 1187.

godine, oslobađajući, gotovo u potpunosti, okupiranu Palestinu,

uključujući Jerusalam.

Jedna od najuočljivijih značajki Salahuddinove islamske

unije jeste ta da je ona bila ustanovljena na kur´anskim principima

pravde, dosljednosti i miroljubivosti. Dok je Salahuddin

najpoznatiji po svojim vojnim pobjedama, također je bio jako

poznat po praštanju i pravdi prema krstašima kao i prema drugim

kršćanima. Čak i nakon što su krstaši počinili neopisivo

okrutne zločine nad muslimanima, Salahuddin nije uzvratio

osvetom i nikome od stanovništva nije učinjeno ništa nakon

oslobađanja Jerusalema. Povrh toga, upotrijebio je svoj utjecaj

na ekstremiste, koji su bili u rangu njegovog društvenog položaja.

Uzimajući u obzir pokolj nad 3000 nedužnih muslimana

u tvrđavi Akra, koji je naredio vojskovođa Trećeg krstaškog

rata, Ričard Lavlje Srce, neki su muslimani zahtijevali osvetu:

htjeli su izvršiti pokolj nad kršćanima u gradu Jafa, današnjem

Tel Avivu. Salahuddin je uspješno smirio i ugasio potrebu za

osvetom tih muslimana, osiguravajući time sigurnost jafskim

kršćanima.

Na kraju krajeva, Salahuddin je donio mir Blagoslovljenoj

zemlji poklanjajući krstašima, koji su ostali tu živjeti, neke povlastice

(posebne dozvole). Dana 28. avgusta, 1192. godine,

dvije zaraćene strane su se složile u vezi novonastale situacije

te je potpisan Sporazum o međusobnom miru. Salahuddin je

napravio odličan potez: pozvao je krstaške vojskovođe, koji su

pobili hiljade muslimana u njihovom (krstaškom) nastojanju

da osvoje Jerusalem, da ostanu u novooslobođenoj zemlji,

kao njegovi gosti. Oni krstaši koji su posjetili Jerusalem bili su

zapanjeni muslimanskim praštanjem, tolerancijom i pravdom.

Jednom prilikom, kad je Salahuddin saznao za bolest njegovog

donedavnog neprijatelja Kralja Ričarda, poslao mu je svog

ličnog doktora, zajedno sa određenom količinom leda kako bi

mu tjelesna temperatura mogla biti smanjena. Salahuddin je

postao ličnost o kojoj se pričalo u cijeloj Evropi zbog njegove

pravednosti zasnovanoj na kur´anskim vrijednostima.

Ukratko, Salahuddinova islamska unija muslimanima je dala

snagu i pobjedu, kao i priliku za ostvarenje pravde, tolerancije i

miroljubivosti, kao glavnih smjernica islamskog morala. Muslimani

su bili naučeni služenju islamu, sprječavajući neke ekstre-

40 maj 2012 PANBOŠNJAK

Ostvarenje pravde i tolerancije

Salahuddinova islamska unija dala je muslimanima snagu

i pobjedu, kao i priliku za ostvarenje pravde, tolerancije i

miroljubivosti, kao glavnih smjernica islamskog morala.

Muslimani su bili naučeni služenju islamu, sprječavajući

neke ekstremne pokrete i njihovo širenje, živeći u skladu s

kur´anskim učenjima.

Salahuddin Ejjubi

PANBOŠNJAK Broj 3 41

mne pokrete i njihovo širenje, živeći u skladu s kur´anskim

učenjima.

Osam je stoljeća prošlo od vremena postojanja te islamske

unije. Današnji muslimani trebaju islamsku uniju iz istih razloga

iz kojih su je imali tada. Iako islamski svijet nije napadnut

nekom ujedinjenom vojskom, kao što je to bilo za vrijeme

krstaških ratova, suočen je s mnogim prijetnjama. Nadalje,

islamski je svijet zaostao za drugim civilizacijama, u smislu

nauke, tehnologije, kulture, umjetnosti i mišljenja. Čak je, od

XIX stoljeća, islamski svijet bio ozbiljno nagrizan mnogim zabludjelim

ideologijama i filozofijama, koje su bile izmišljane

negdje drugdje, uvezene i ubačene u njegovu srž preko zalutalih

ljudi, i širene među onima koji nisu bili bliski kur´anskim

vrijednostima. S druge strane, neki ekstremisti, koji su tvrdili

kako predstavljaju islam, davali su sve od sebe kako bi srušili

njegov moral, često neznajući da pomažu one koji su svjesno

sijali sjeme sukoba. Na kraju svega ovoga, muslimani moraju

ponovno izgraditi svoju civilizaciju kako bi opet mogli voditi

cijeli svijet svijetlom stazom i uspostaviti mir i pravdu. Ukoliko

se želi da ova vizija (zamisao) postane stvarnost, moraju se

slijediti Salahuddinovi načini: raditi na ponovnom oživljavanju

i prakticiranju islamskog morala, znanja i vjere, postižući

političko ujedinjenje islamskog svijeta.

Ujedinjenje s poštivanjem različitosti

Potreba za ovakvom unijom nije zasnovana samo na neophodnosti

za političkim rješenjem, kako bi se okončalo trenutno

stanje, nego je važnija potreba jedinstvo muslimana

kao smisla njihovog postojanja. Kao i u svakom području

života, muslimani se moraju držati kur´anskih vrijednosti u

svojoj unutrašnjoj i vanjskoj politici. Kao što moralnost i zahtijeva,

prvobitni cilj jeste ponovno ujedinjavanje islamskog

svijeta, uzimajući islamsku moralnost kao vodeći princip, što

će učiniti ovaj savez mogućim, dugotrajnim i aktivnim.

Islamska moralnost zahtijeva od muslimana pomirenje u

svakom vremenu, bratstvo i sestrinstvo u vjerovanju, međusobnu

suosjećajnost i jedinstvo. Bog zapovijeda vjernicima:

...i ne prepirite se... (El-Enfal, 46)

A ako se budemo prepirali, to će nas samo oslabiti. Jedan

drugi ajet zapovijeda:

I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili

kada su im već jasni dokazi došli, njih čeka patnja velika...

(Ali Imran, 105)

Za muslimane, bar za one koji pravilno razmišljaju i svjesni

su, neuspostavljanje jedinstva s drugim vjernicima ili neuključivanje

u razgovore s njima, jeste gubitak koji ih košta.

Ova tvrdnja je tačna kada je u pitanju pojedinac, ali mora biti

i na nivou manjih zajednica ili cijelih naroda. Bog naglašava

ovu činjenicu u Kur´anu i zabranjuje neprijateljstvo i licemjerje

među muslimanskim narodima. Kur´anski savjeti da oni

muslimani koji započinju štetna djela neprijateljstva i nasilja,

moraju biti zaustavljeni te upućuje druge muslimanske narode

da uspostave mir među njima:

Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako

jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv

one koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne

prikloni. Pa ako se prikloni, onda ih nepristrasno izmirite i budite

pravedni; Allah, zaista, pravedne voli. (El-Hudžurat, 9)

O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i

na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. ... (El-

Hudžurat, 13)

...Najugledniji kod Allah jeste onaj koji Ga se se najviše

boji; Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa. (El-

Hudžurat, 13)

Naravno, kulturološke, običajne i lokalne razlike u pristupu

i praktikciranju mogu postojati i među muslimanskim

narodima, s obzirom na različite poglede, tumačenja i škole

mišljenja (mezhebe). Ove činjenice su prirodne. Međutim,

ove razlike ne smiju voditi muslimanske narode u suprotstavljanje

jednih prema drugima, prekidanju međusobnog

dijaloga, niti jedni druge trebaju smatrati strancima i neprijateljima,

nego se moraju slagati po osnovu zajedničkih vrijednosti.

Raditi onako kako smo naveli da ne bi trebalo, vodi

netoleranciji.

Allah, dž.š., upozorava muslimane na takve greške i, otkrivajući

kako su narodi Knjige (židovi i kršćani) pogriješili u

vezi s ovim pitanjem, navodi kao primjer šta se može desiti.

Kur´ansko kazivanje u suri El- Bejjine, u 4. ajetu, govori da su

se oni podijelili između sebe i razišli svako svojim putem, čak

i onda kad su dobili Dokaz jasni. U drugim ajetima se navodi

da su razlozi za ovu podjelu bili zbog loših karakternih osobina

kod ljudi, kao što su: zavist, nepravda i pobuna protiv

istine. Evo nekih od tih ajeta:

A oni su se podvojili iz zlobe međusobne baš onda kad im

je došlo saznanje ... (Eš-Šura, 14)

Allahu je prava vjera jedino – islam. A podvojili su se onī

kojima je data Knjiga baš onda kada im je došlo saznanje, i

to iz međusobne zavisti. A sa onima koji u Allahove riječi ne

budu vjerovali Allah će se brzo obračunati. (Ali Imrān, 19)

Židovska i kršćanska historija puna je nedosljednosti i

nesporazuma oko ovih pitanja s različitim stavovima. Prvih

šesnaest stoljeća kršćanstva, također se mogu opisati kao historija

sukoba kršćanskih ogranaka i sekti. Čak i male razlike

u objašnjavanju vodile su međusobnom optuživanju za krivovjerstvo

(heretizam). Vremenom, Katolička crkva je postigla

vlast i moć nad drugima i počela protjerivati druge škole

shvaćanja kršćanstva koje je smatrala krivovjernima, kao što

su: docetisti, montanisti, adoptisti, sabelijanisti, arijevci, plagijaristi

i gnostici. Protjerivanja koja je vršila Katolička crkva

nad crkvama drugačijih kršćanskih opredjeljenja, kao što su

Katari i Bogumili, od jedanaestog stoljeća pa naovamo, isto

je što i stogodišnji krvavi rat između protestanata i katolika

te podsjećaju na najtamnije doba evropske historije. Kao što

su politički analitičari priznali, moderna Evropa bila je rođena

tek onda kad su se različiti kršćanski ogranci složili o međusobnom

miru u Vestfaliji (Westphalia) 1648. godine.

Ljudi se razilaze u vjerskim praksama i njihovom razumijevanju,

jer ne prakticiraju moral onako kako je to Bog zapovjedio.

Ta moralnost se može prepoznati po skromnosti. Oni

koji se udalje od skromnosti, povode se za svojim ličnim razmišljanjima,

kao jedinom istinom, zanemarujući one koji misle

drugačije, osjećajući neprijateljstvo prema njima. Sve dok

takvi ne posumnjaju u ono za šta misle da je istina i za čim

se povode, oni se ne preispituju, a stoga se onda ne mogu

poboljšati niti pronaći pravu istinu. Kur´an opisuje one koji

jedino cijene svoje vlastito mišljenje slijedećim ajetom:

A oni su se u pitanjima vjere svoje podijelili na skupine,

svaka stranka radosna onim što ispovijeda ... (El-Mu´minun,

53)

images_1

Muslimani koji se boje Boga i koji Ga poštuju, a koji vjeruju

da će polagati račune na Sudnjem danu, moraju se čuvati

ovakvih okolnosti. Oni koji shvaćaju važnost ovoga moraju

upozoriti druge muslimane na opasnosti nejedinstva, podijeljenosti

i razdvajanja, te raditi na ujedinjenju muslimana

prema kur´anskim vrijednostima.

Uzorni muslimani prilaze drugim ljudima s ljubavlju, suosjećajnošću

i milošću, jer ljude vide kao odraz nekog imena

i svojstva našeg Stvoritelja. Oni smatraju sve ljude koji isto

shvataju vjeru, a koji vjeruju u Kur´an, pokoravaju se Božijim

zapovijedima i žive po sunnetu (praksi) našeg poslanika

Muhammeda, Allah ga blagoslovio i podario mu mir, svojom

braćom i sestrama, nikad ne zaboravljajući da su jedni

drugima zaštitnici. Oni se moraju suzdržavati od bilo kakvih

42 maj 2012 PANBOŠNJAK

podjela, koje nastaju iz različitih kultura, običaja ili mišljenja,

te umjesto sukoba moraju podržavati ideju jedinstva na

osnovu kur´anskih vrijednosti. Muslimani se moraju međusobno

podržavati u ovakvom ujedinjavanju i moraju biti tolerantni

i razumni kada se suočavaju s problemima. Kao što

smo prethodno naglasili, čestiti muslimani, suočeni s teškim

problemima, posebno su dužni odlučno raditi na međumuslimanskom

jedinstvu i suosjećajnosti, isto kao što su to dužni

i vodeći mislioci i intelektualci islamskog svijeta. Jedinstvo

utemeljeno na ljubavi, poštovanju, suosjećajnosti i toleranciji

mora biti uspostavljeno u muslimanskom svijetu.

U svojoj suštini, islamski moral izražen je u vjerskom jedinstvu

i zajedničkim vrijednostima, a ne na raspravljanju i podjelama.

Poslanik Muhammed, Allah ga blagoslovio i mir mu

podario, pokazao je muslimanima put slijedećim hadisom:

“Ostavio sam vam Božiju Knjigu i sunnet kao uputu. Ako ih

se čvrsto budete držali, nikada nećete skrenuti s Pravog puta.“

Samo se trebamo držati ovog savjeta. Naš Gospodar zapovijeda

svim vjernicima slijeđenje prave vjere i uzdržavanje od

razjedinjenosti:

On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i

ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i

Musau i Isau: “Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!”

Teško onima koji Allahu druge ravnim smatraju da se

tvome pozivu odazovu. Allah odabire za Svoju vjeru onoga

koga On hoće i upućuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati.

(Eš-Šura , 13)

Stjecanje osjećaja jedinstva

Jedinstvo podrazumijeva: svjesnost, predanost, pokornost

i odanost. Bog propisuje muslimanima jedinstvo i otkriva da

će šejtan nastojati prouzrocirati sukobe kako bi spriječio ovo

jedinstvo. Muslimani su obavezni kloniti se ružnog govora,

ljutnje, nepoštivanja i svakog drugog ponašanja koje bi moglo

naštetiti ovom osjećaju jedinstva kada sarađuju s braćom

muslimanima. Svaki musliman ima dužnost da se prema drugima

odnosi: pažljivo, strpljivo, odano i iskreno te da radi i

za dobro drugih. Svi muslimani moraju usvojiti ove najljepše

osobine.

Dobar primjer za ovo su odnosi između onih muslimana

koji su izbjegli u Medinu s našim poslanikom Muhammedom,

Allah ga blagoslovio i podario mu mir, i onih muslimana

koji su već živjeli tamo. Oni muslimani koji su se zakleli

Bogu na vjernost pred poslanikom Muhammedom, Allah ga

blagoslovio i podario mu mir, u Medini su dočekali mekanske

izbjeglice, u ime Boga, na najljepši mogući način i dobro se

brinuli o njima. Ove dvije različite zajednice, koje nisu imale

međusobnih plemenskih obaveza, smatrale su da je jedino

važna odanost islamu. Medinski muslimani potvrdili su svoju

odanost otvarajući širom vrata svojih domova, dijeleći svoju

hranu s njima i brinući se za njihove potrebe više nego za

svoje vlastite. Bog ukazuje na njihovo lijepo ponašanje u

Kur´anu:

... i onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave

vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju

i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje,

ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima

potrebno. A oni koji se uščuvaju lahkomosti, oni će, sigurno,

uspjeti. (El-Hašr, 9)

Uzorno i najljepše ponašanje koje je predstavljeno u

ovom ajetu pokazuje kakav treba biti odnos između dviju

muslimanskih zajednica. Naš poslanik Muhammed, Allah ga

blagoslovio i mir mu podario, opisuje zajedništvo u sljedećem

hadisu:

“Muslimani su kao jedno tijelo. Ako je oko bolesno, cijelo je

tijelo bolesno; ako glava boli, cijelo je tijelo bolesno.“

Ljubav među muslimanima i odsustvo bilo kakve mrzovolje

veliki su darovi od Boga. Kur´an o ovim darovima, koji će u

potpunosti biti ispunjeni u Džennetu, kaže sljedeće:

I Mi ćemo zlobu iz grudi njihovih istisnuti, oni će kao braća

na divanima jedni prema drugima sjediti ... (El-Hidžr, 47)

Prema tome, muslimani moraju imati na umu da su zajedništvo,

bratstvo i osjećaj pripadnosti darovi koji moraju biti

očuvani strpljenjem i jakom voljom. Sljedeći ajet, također,

otkriva važnost ovog jedinstva:

... zato se bojte Boga i izgladite međusobne razmirice, pokoravajte

se Bogu i Njegovu Poslaniku, ako ste pravi vjernici.

(El-Enfal, 1)

Naš poslanik Muhammed, Allah ga blagoslovio i mir mu

podario, naglasio je važnost jedinstva u sljedećem hadisu:

„Nemojte zavidjeti jedni drugima; ne mrzite jedni druge; ne

okrećite se jedni od drugih i ne potkopavajte jedni druge. Bolje

vam je, o sluge Božije, budite braća.“

Muslimani su uvijek obavezni opraštati, a ako je suprotstavljena

strana sastavljena od muslimana, moraju biti čak i

popustljiviji. Muslimani moraju zapamtiti sljedeće: ukoliko su

suprotstavljeni drugoj braći muslimanima, a i jedni i drugi su

bogobojazni, moraju se ponašati po savjetima poslanika Muhammeda,

Allah ga blagoslovio i podario mu mir, i pridržavati

se dobroga, a uzdržavati lošega onako kako je to rečeno

u kur´anskim ajetima. Svi muslimani znaju da se prema braći

muslimanima moraju odnositi srdačno, da moraju biti obzirni

i, ukoliko se nesporazumi povećaju, trebali bi djelovati strpljivo,

milostivo i s ljubavlju. Kur´an ukazuje na molitvu koju

muslimani trebaju upućivati Bogu za svoju braću muslimane:

Oni koji poslije njih dolaze, govore: „Gospodaru naš, oprosti

nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti

da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru

naš, Ti si, zaista, dobar i milostiv.“ (El-Hašr, 10)

Muslimani su obavezni pozitivno posredovati u međusobnim

sporovima i rješavati sporove koji se pojave među muslimanskim

zajednicama. Bog kaže:

Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte

se Boga, da bi vam se milost ukazala. (El-Hudžurat, 10)

Sasvim je jasno da ova svjesnost stvara vrlo snažan osjećaj

pripadnosti i jedinstva, kao što to naš Gospodar kaže: Bog

voli one koji se na Njegovom putu bore u redovima kao da su

bedem čvrsti. (Es-Saff, 4)

Ideološka bitka protiv nevjerničkih, ateističkih, filozofija i

ideologija jeste dužnost svih muslimana. Bez sumnje, historijska

je greška voditi zatvorenu društvenu bitku, s unutrašnjim

problemima, umjesto pokretanja širokog fronta ideološke

borbe da bi se donijela svjetlost u, inače, taman svijet. Danas

čovječanstvo, a posebno obespravljeni muslimani, traži izlaz

iz ovakvog stanja i čeka pojavljivanje vođstva koje će donijeti

mir, sreću i pravdu svijetu i podsjetiti sve ljude na pravu svrhu

ljudskog postojanja. Ovo vođstvo je odgovornost islamskog

društva, a svi muslimani dužni su se odnositi prema tome savjesno.

Činjenice koje idu u prilog dokazivanju da je svijet jako

„iskvaren“ jeste postojanje: nasilja, zastrašivanja, okrutnosti,

prevara, neiskrenosti, nemoralnosti, sukoba i siromaštva.

Posmatrano u stvarnosti, mnoga pitanja koja su postala

problem među muslimanima, spram ovih su izgubila svoju

važnost. Sva ova okrutnost i poremećenost uzdržava lažne

sisteme koje su uspostavili oni koji poriču postojanje Boga

i Njegovu jednoću i koji ne vjeruju u budući život. Prema

tome, savjesni ljudi moraju se ujediniti u pravednosti.

Ovo jedinstvo će biti jedno od najvažnijih poglavlja u poražavanju

nevjerničkih, ateističkih filozofija. Naš Gospodar

naglašava nevjerničko zajedništvo i otkriva potrebu međumuslimanskog

prijateljstva i suosjećajnosti u cilju oslobađanja

svijeta od okrutnosti. U Kur´anu je rečeno:

PANBOŠNJAK Broj 3 43

Nevjernici su međusobni prijatelji i zaštitnici. Ne budete li

i vi međusobni zaštitnici, nastat će smutnja na Zemlji i veliki

nered. (El-Enfal, 73)

Pošto su muslimani zaduženi tako velikom odgovornošću,

moraju se ujediniti. Ukoliko ih određena stanja spriječe da

rade na ovaj način, trebali bi postaviti sebi sljedeća pitanja:

-Da li je neki trenutni problem važniji od jedinstvenosti

islama?

-Postoji li neko drugo rješenje?

-Je li prihvatljivo raspravljati s drugim muslimanskim zajednicama,

umjesto da se radi protiv nevjerničkih, ateističkih,

ideologija?

Svako ko savjesno odgovori na ova pitanja znat će da su

prvobitni zadaci: suzdržavanje od rasprava kojima nema kraja,

i uspostavljanje unije čija će osnova biti kur´anski moral.

Muslimani ne smiju nikad zaboraviti da šejtan uvijek radi

na prouzrociranju mržnje i neprijateljstva među muslimanima

kako bi spriječio njihovo jedinstvo i suosjećajnost. Naš

Gospodar upozorava vjernika na ovu opasnost:

Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi: jer bi

šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima, šejtan je,

doista, čovjekov otvoreni neprijatelj ... (El-Isra, 53)

U ovom se ajetu savjetuju i da izbjegavaju upućivanje povređujućih,

podrugljivih, oštrih i optužujućih riječi drugim

muslimanima, te ističe potrebu za dostojnim vođstvom na

zadatku ujedinjenja.

Kur´an, isto tako, ističe da će raspravljanje i drugo nedostojno

ponašanje oslabiti osjećaj pripadnosti muslimanskom

zajedništvu, a to će prouzrocirati slabljenje muslimanskog

utjecaja:

... i pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite

se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite

izdržljivi, jer je Allah, zaista, na strani izdržljivih. (El-Enfāl 46)

Kako je prethodno i naglašeno, ovo se odnosi na muslimane

kao pojedince i narode. Ukoliko islamski svijet želi podići

jaku, trajnu i uspješnu civilizaciju koja vodi svijet Pravim putem

i osvjetljava ga u svakom smislu, mora raditi kao unija.

Nedostatak ovakve unije jeste razlog što su karakteristike

islamskog svijeta: nesložnost i razdvojenost, odsustvo zajedničkog

stava i neodbranjivost nedužnih muslimana. Nebrojeni

siromašnī: žene, djeca i starci, očajnički trebaju spas

od okrutnosti u Palestini, Kašmiru, Istočnom Turkestanu (domovini

muslimana Ujgura, koju su okupirali Kinezi), južnim

Filipinima (domovini muslimana Moro) i mnogim drugim područjima.

Odgovornost za ove ljude jeste najprije na islamskom

svijetu. Muslimani ne smiju nikad zaboraviti na riječi

poslanika Muhammeda, Allah ga blagoslovio i podario mu

44 maj 2012 PANBOŠNJAK

Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! (Kur’an, Ali-’Imran, 103

Čovjekova ljubav prema vlastitoj naciji, prema ljudima

uopće i prema nezavisnosti, ispravan je i častan osjećaj.

Međutim, nacionalizam postaje netolerantan kad se ljubav

pretvara u fanatizam (zaluđenost). Ukoliko neko osjeća

neprijateljstvo prema drugim narodima bez ikakvog razloga,

on će, u korist vlastite zemlje, uskraćivati prava drugih

naroda ili ljudi. Kao posljedica toga desi se da će jedna

zemlja nastojati oduzeti ili opljačkati područja druge zemlje,

i zbog toga će postati nepodnošljiva.

mir:

„Musliman je muslimanu brat. Ne čini ništa nažao niti ga napušta.”

Islamski svijet mora ostaviti postrani razne rasprave i sjetiti

se da su svi muslimani „braća i sestre“ kako bi mogao preduzeti

prave poteze koji bi odrazili istinski islamski odgoj i

njegove obrasce. Ovo jedinstvo vjernika jeste dar od Boga

i Njegova milost. Iskreni muslimani moraju zahvaliti našem

Gospodaru za ove koristi i pokoriti se Njegovoj zapovijedi:

...da se ne razdvajaju:

Svi se čvrsto Allahovog užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!

I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili

jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste

postali, milošću Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici vatrene

jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje

dokaze, da biste na Pravom putu istrajali. (Ali Imran, 103)

Jedinstvo će muslimane učiniti snažnima

Kako je spomenuto ranije, svađanje i raspravljanje uzrokuje

unutrašnju razjedinjenost, koja slabi muslimansku produhovljenost.

Ovo je jedna od mnogih tajni koje Kur´an otkriva

vjernicima i koja naglašava jednu drugu stvarnost. Isto kao

što svađa i raspravljanje slabi njihovu duhovnost, jedinstvo i

suosjećajnost je jačaju. Allah, dž.š., kaže muslimanima da se

ujedine i suprotstave onima koji im čine štetu (Eš-Šura, 39).

Ova Božija naredba sadrži veliku mudrost. Naprimjer, uništenje

nevjerničkih, ateističkih, ideologija bit će moguće jedino

onda kad se muslimani ujedine.

Međutim, ono što istinski čini zajednicu vjernika tako jakom

jeste njihova vjera i odanost. Muslimani se moraju međusobno

voljeti punim srcem, moraju željeti zadobiti Božije

zadovoljstvo te biti bez imalo sebičnih očekivanja, i jedino

će tada istinska vjera moći iznjedriti iskreno prijateljstvo i

zajedništvo. Savez, izgrađen na najsnažnijim temeljima poznatim

čovječanstvu, strahu i ljubavi prema Bogu, nikada se

neće raspasti, ukoliko Božija volja ne bude drugačija. Naravno

da će ovako snažan savez muslimanima dati, rijetko ikad

postignutu, moć. U sljedećem ajetu Allah, dž.š., naglašava da

uspjeh nekog skupa ljudi ne zavisi od njihove brojnosti:

... koliko su puta malobrojne čete, Allahovom voljom, nadjačale

mnogobrojne čete! – A Allah je na strani izdržljivih.

(El-Bekara, 249)

Uspostavljanje islamske unije, temeljene na vjeri i pobožnosti,

pružit će muslimanima potrebno ushićenje i čvrstu želju

za velikim uspjehom.

U drugom ajetu Bog otkriva: oni koji poriču postojanje

Boga, iako izgledaju tako, ipak nisu jedinstveni, jer nisu postigli

istinsko jedinstvo:

Oni su junaci u međusobnim borbama. Ti misliš da su oni

složni, međutim srca su njihova razjedinjena, zato što su oni

ljudi koji nemaju pameti. (El-Hašr, 14)

Ukoliko unija ne bude izgrađena na iskrenosti i dobrim

namjerama, neće biti trajna, što će značiti da je bila izgrađena

samo na pojedinačnim raznolikim koristima. Proizlazeći

iz prethodnog, bude li neka od ovih pojedinačnih različitih

koristi ugrožena, unija će se vrlo brzo raspasti. Otkad je Allah

otkrio ovu tajnu u Kur´anu, muslimanska zajednica nije nikad

bila potresena ovozemaljskim materijalnim gubicima,

tačnije rečeno, to ju je snažilo. Ova svjesnost je činila zajednicu

vrlo postojanom. Veliki islamski učenjak Said Nursi,

uzima naredni primjer kako bi objasnio zašto će zajednica,

uspostavljena od muslimana, biti snažna:

“Mi smo sigurni u potrebnost suosjećajnosti i istinske unije,

koja će biti postignuta zadobivanjem čestitosti, kako bismo

spoznali tajnu čestitosti, koja je osigurana kroz četiri osobe,

moralne snage 1111. ljudi, zaista primorani smo da je postignemo....

Da, ako se tri elifa (slovo „A“ u arapskom jeziku ima oblik

jedne vertikalne crte, slova „ I “ latiničnim pismom ili broja 1

(jedan) ) ne ujedine, oni imaju vrijednost 3 (tri). Ukoliko se oni

ujedine, gledano kroz tajnu brojeva, oni postižu vrijednost

111 (sto jedanaest). Ukoliko 4 x 4 (četiri puta četiri) ostanu

razdvojeni, oni imaju vrijednost 16 (šesnaest). Ali, ako se oni

(4 x 4) ujedine - gledano kroz tajnu bratstva, posjedovanja

zajedničkog cilja i dužnosti – postajući jedna linija, rame uz

rame, oni imaju snagu i vrijednost 4444 (četiri hiljade četiri

stotine četrdeset i četiri). Na isti ovakav način brojni historijski

događaji svjedoče o istinitosti i utemeljenosti ovih tvrdnji:

dokazujući da su moralna snaga i vrijednost 16-erice (šesnaesterice)

braće, koji se samosvjesno žrtvuju, veće nego 4000

(četiri hiljade) drugih ljudi.

Onaj skriveni i osnovni razlog za ovu tajnu jeste sljedeće:

svaki član istinske i iskrene zajednice može vidjeti očima svoje

druge braće, a isto tako i čuti njihovim ušima. Shodno rečenom,

svaki će član, od npr. 10 (deset) članova istinske zajednice

imati vrijednost i snagu: gledanja s 20 (dvadeset) očiju,

razmišljanja s 10 (deset) umova, slušanja s 20 (dvadeset) ušiju

i rada s 20 (dvadeset) ruku.”